My art

Untitled

Ona, prije uvijek hladna, prepustila mu se. Pružila mu je sebe; sada nije bilo povratka. Strastveno ju je poljubio, grleći je kao da je od stakla. Osjećaji, njoj strani, ovladali su njome. Postala je ranjiva, a kada je bila ranjiva, razum nije imao utjecaja na njene postupke. Privukla ga je bliže k sebi. Pomilovao ju je po obrazu. Naslonila je glavu na njegovo rame i zatvorila oči. Ponovno je postala napeta. Kako je mogao davati toliko puno, a ne tražiti ništa zauzvrat?
Skupila je noge i naslonila glavu na koljena. Trebala je trenutak mira. Zajedno su sjedili, blizu. '' Razgovaraj sa mnom. Iskreno razgovaraj sa mnom!'' rekao joj je. Možda ju je najlakše upoznati kroz njezinu prošlost, pomislio je. Oči su joj bile bistre i gledale su ravno u njegove. Pokušala je savladati svoje osjećaje, do tad njoj nepoznate. Iskrenost ju je natjerala da prizna kako ju je strah prepustiti se. Bila je između dvije vatre. Osjećaji ili razum- čiji bi glas trebala poslušati? 
''Hoće li me ikada prestati iznenađivati?'' pomislio je. Ležao je nad njom. Nije se mogao pomaknuti. Njeno tijelo je još uvijek drhtalo pod njegovim. Spustio je glavu. Želio je vidjeti njeno lice. Lice joj je bilo nježno, oči još uvijek zamagljene. Spustio je usne na njene, no tamo ga je dočekala nježnost, a ne strast. Prihvatila je njegov poljubac uz zadovoljni uzdah. Udisala je njegov dah. Prošao je rukom od njenih grudi sve do bokova. Njena bedra bila su mršava i snažna. Stisnula je snažno njegova ramena, dok ju je tijelo boljelo od želje. Potpuno mu se predala. Bila je njegova u potpunosti. Trebalo mu je to saznanje i nije tražio razloge zašto.
On nije volio. Želio ju je, trebao.. čak mu je možda i stalo do nje. Ni ona nije voljela, ali, stalo joj je i željela ga je.

Grad

Ušetala je u sobu tiho, na prstima. Spustila se na stolicu pored kreveta i nježno ju pomilovala po glavi koja je buktala od vrućice. Tresla se u groznici. Nije otvarala oči. Samo je ispustila uzdah, dug i težak. Zvuk aparata mješao se sa zvukom lupanja kišnih kapi o prozor.
Noć je bila tmurna i hladna. Bez ijedne vidljive zvijezde na nebu. Tek pokoja ulična lampa isijavala je svjetlost. Čovjek u crnom kaputu omotao se svojim toplim šalom i gurnuo ruke duboko u džepove svog kaputa. Padala je hladna kiša i šibao divlji vjetar.
U sobi je gorjelo prigušeno svijetlo. Ona ga je, u malo crnoj haljini s čašom crnog vina u rukama, čekala da dođe. Glazba je tiho svirala. Očekivala je zvono na vratima.
Sjedio je sam na podu svoje sobe. Gledao je u prazno. Prinio je cigaretu ustima kako bi potegnuo posljednji dim. Ruke su mu drhtale. Znoj mu je kapao sa čela. Zarobile su ga mračne misli. Želio je pobjeći. 
Gospođa sijede kose i naborana lica prevrtala se u svom krevetu. Nije mogla zaspati. Čas su joj smetali vjetar i kiša, čas pokrivač ili jastuk nije bio dobro namješten. Ili se samo zavaravala time.

Grad se činio tako tihim i mirnim te noći. Ali bio je jako, jako nemiran.

Na jednom kraju grada liječnici su davali sve od sebe da spase život jedne djevojčice. Borili su se da njeno srce ne prestane kucati. Borili su se..
Na drugom kraju grada, čovjek u crnom kaputu žurio je sve više kako bi stigao na vlak. Vlak koji će ga odvesti u novu avanturu života. Avanturu, od koje mu pri samoj pomisli zastaje dah. Nije skidao osmijeh sa lica.
Žena, s crnim vinom, upravo je doživjela najintenzivniji orgazam u životu. Prošla je prstima kroz kosu, ustala i ušetala u kupaonicu. Srce joj je lupalo, kao da želi iskočiti iz tijela.
Mladić je ustao, odlućio je da je gotovo. Odjurio je u hodnik i iz komode izvadio očev pištolj. Vratio se u sobu, nježno ga prislonio uz svoje čelo. Nešto je tiho prošaputao i pristisnuo okidač. Pad njegova tijela tupo je odzvonio.
Starica se samo nasmješila, zatvorila oči i sklopila ruke. Mirno je čekala. Bez straha. Znala je da je kraj, znala je da je pješćani sat iscurio. No, nije joj bilo žao..


Osvanulo je jutro. Hladno. Sunce je lagano provirilo. Ljudi su izašli na ulice, svi užurbani. Nitko se nije zamaro time kakav je grad bio noćas.. Bila je to tiha, tmurna, hladna noć..

Osvrt na prošlost, pogled u budućnost

Kažu da je bila srijeda, 02.11., hladna ali sunčana. 18:25.

Ulazim u nepoznato. Svi su uskomešani i uzbuđeni. Pomalo su smiješni. Stavljaju me na toplo, dakle, to će biti moj krevet. Jedno od onih smiješnih lica mi prilazi, smiješi mi se I podiže me. Iz tepanja te smiješne osobe uspijevam shvatiti da mi je ona baka.

Vrijeme prolazi. Mama kaže da rastem. Danas sam pokušala uhvatiti tatu, ali nakon samo nekoliko koraka opet sam završila na podu. Izgleda da moram još dosta vježbati.

Ne volim ove hladne hodnike, ni ove hladne zidove, ni ovaj hladan krevetić. Ne volim kad mi vade krv, ne volim kad me škakljaju onim hladnim ultrazvukom.. Umorna sam. Želim kući. Igor je nestao preko noći. Sigurno je otišao kući, sigurno je sada sretan tamo. Ja sam ga ionako samo gnjavila ovdje, svojim cmizdrenjem i svojim ' Uzmi me!'. Baš sam zgodna ovako čelava..

Mami je jako narastao trbuh. Kaže da ću dobiti seku. Pretražila sam cijelu kuću, ali nigdje ni s od seke. Gdje li se samo krije? Mora da ju je mama dobro sakrila. Savladala sam hodanje. Sad čak mogu i, zamisli, trčati.

Napokon se pojavila ta moja seka. Izgleda da se ipak nije krila u kući. Tako je sitna.. I toliko često plače. Kad malo razmislim; uopće nije zanimljiva i ne znam čemu uopće služi.. Lagano me živicira. Svi su stalno oko nje. A ja?! Hej, želi li se tko igrati sa mnom? Tata, pusti nju, ona ne može trčati za tobom, dođi i igraj se sa mnom!

‘’ Ana! Ana! Budi se! Ne možeš zakasniti u školu već prvi dan.’’ vikala je mama. Znači; to je to. Nema više igranja po cijele dane. Sad sam i ja školarka. Mama me povela u školu. Susrela sam puno poznatih lica i pomislila kako bi mi u školi zapravo moglo biti zabavno. Čim smo ušli u razred počeli smo pričati I glasno se smijati. A onda, u razred je ušla starija gospođa, sijede kose i stroga pogleda. To je bila naša učiteljica koja nije bila tako stroga kao što se činila. U školi mi se jako sviđalo, a moji roditelji bili su ponosni na mene, odlikašicu.





Zvuk budilice bio je toliko iznenadan da sam srušila sve knjige s noćnog ormarića. Izvukla sam se iz kreveta i odjurila u kuhinju pripremiti doručak. Uskoro mi se pridružila moja vesela ekipica, te smo se nakon što smo doručkovali, lagano počeli spremati za polazak. Suprug me ostavio pred školom i produljio na svoje radno mjesto. Ulazim u školu. Nešto mi je čudno. Hodnici su prazni i sve je tiho; kao da je nastava u tijeku. Ulazim u zbornicu, a ni tamo nema nikog. Gledam na stari sat na zidu; pokazuje 8 sati i 52 minute. Čudno! Gledam na sat na svojoj ruci( koji mi je za Božić poklonio moj predragi suprug), on pokazuje 7 sati i 52 minute. Brzo vadim mobitel ( koji se već lagano raspada); i on pokazuje 7 sati i 52 minute. Tek sad mi ništa nije jasno. Na stolu ugledam novine i naslov u njima ‘’ Počelo ljetno računanje vremena: kazaljke na satu pomaknute jedan sat unaprijed’’. Ali kako?!


Ulice našeg grada svijetle. Bliži se Božić. Napokon ćemo svi biti na okupu. Stari smo, naborani, ali prije svega sretni i zadovoljni jer smo u životu postigli sve što smo željeli.


Srce kuca sve slabije. Život je dogorio kao svijeća. Neka je, bio je dobar. Ne žalim ni za čime. Bilo je divno hodati ovim planetom, smijati se, veseliti, plakati, družiti sa svim ovim ljudima. Nakon svega viđenog, svega proživljenog mogu mirno otići..


Život je lijep, ako ga sami takvim napravite.