Kažu da je bila srijeda, 02.11., hladna ali sunčana. 18:25.
Ulazim u nepoznato. Svi su uskomešani i uzbuđeni. Pomalo su smiješni. Stavljaju me na toplo, dakle, to će biti moj krevet. Jedno od onih smiješnih lica mi prilazi, smiješi mi se I podiže me. Iz tepanja te smiješne osobe uspijevam shvatiti da mi je ona baka.
Vrijeme prolazi. Mama kaže da rastem. Danas sam pokušala uhvatiti tatu, ali nakon samo nekoliko koraka opet sam završila na podu. Izgleda da moram još dosta vježbati.
Ne volim ove hladne hodnike, ni ove hladne zidove, ni ovaj hladan krevetić. Ne volim kad mi vade krv, ne volim kad me škakljaju onim hladnim ultrazvukom.. Umorna sam. Želim kući. Igor je nestao preko noći. Sigurno je otišao kući, sigurno je sada sretan tamo. Ja sam ga ionako samo gnjavila ovdje, svojim cmizdrenjem i svojim ' Uzmi me!'. Baš sam zgodna ovako čelava..
Mami je jako narastao trbuh. Kaže da ću dobiti seku. Pretražila sam cijelu kuću, ali nigdje ni s od seke. Gdje li se samo krije? Mora da ju je mama dobro sakrila. Savladala sam hodanje. Sad čak mogu i, zamisli, trčati.
Napokon se pojavila ta moja seka. Izgleda da se ipak nije krila u kući. Tako je sitna.. I toliko često plače. Kad malo razmislim; uopće nije zanimljiva i ne znam čemu uopće služi.. Lagano me živicira. Svi su stalno oko nje. A ja?! Hej, želi li se tko igrati sa mnom? Tata, pusti nju, ona ne može trčati za tobom, dođi i igraj se sa mnom!
‘’ Ana! Ana! Budi se! Ne možeš zakasniti u školu već prvi dan.’’ vikala je mama. Znači; to je to. Nema više igranja po cijele dane. Sad sam i ja školarka. Mama me povela u školu. Susrela sam puno poznatih lica i pomislila kako bi mi u školi zapravo moglo biti zabavno. Čim smo ušli u razred počeli smo pričati I glasno se smijati. A onda, u razred je ušla starija gospođa, sijede kose i stroga pogleda. To je bila naša učiteljica koja nije bila tako stroga kao što se činila. U školi mi se jako sviđalo, a moji roditelji bili su ponosni na mene, odlikašicu.
Zvuk budilice bio je toliko iznenadan da sam srušila sve knjige s noćnog ormarića. Izvukla sam se iz kreveta i odjurila u kuhinju pripremiti doručak. Uskoro mi se pridružila moja vesela ekipica, te smo se nakon što smo doručkovali, lagano počeli spremati za polazak. Suprug me ostavio pred školom i produljio na svoje radno mjesto. Ulazim u školu. Nešto mi je čudno. Hodnici su prazni i sve je tiho; kao da je nastava u tijeku. Ulazim u zbornicu, a ni tamo nema nikog. Gledam na stari sat na zidu; pokazuje 8 sati i 52 minute. Čudno! Gledam na sat na svojoj ruci( koji mi je za Božić poklonio moj predragi suprug), on pokazuje 7 sati i 52 minute. Brzo vadim mobitel ( koji se već lagano raspada); i on pokazuje 7 sati i 52 minute. Tek sad mi ništa nije jasno. Na stolu ugledam novine i naslov u njima ‘’ Počelo ljetno računanje vremena: kazaljke na satu pomaknute jedan sat unaprijed’’. Ali kako?!
Ulice našeg grada svijetle. Bliži se Božić. Napokon ćemo svi biti na okupu. Stari smo, naborani, ali prije svega sretni i zadovoljni jer smo u životu postigli sve što smo željeli.
Srce kuca sve slabije. Život je dogorio kao svijeća. Neka je, bio je dobar. Ne žalim ni za čime. Bilo je divno hodati ovim planetom, smijati se, veseliti, plakati, družiti sa svim ovim ljudima. Nakon svega viđenog, svega proživljenog mogu mirno otići..
Život je lijep, ako ga sami takvim napravite.
Nema komentara:
Objavi komentar